Najčešće „stručne“ savjete i komentare viđamo na provokativnim naslovima koji mogu biti različitih tema – politika, nasilje, sport… Normalno je da će specijalizirani portali koji objavljuju vijesti koristiti slabosti ljudi i pisati ih potičući komentiranje. Čim postoje oprečni stavovi, doći će i do komentiranja. No, to je OK. Kako uživo, tako i u online svijetu možemo dati svoje mišljenje na nekakav događaj. Koliko ima ljudi, toliko ima i mišljenja. Postoji nekoliko razloga zbog kojih su online platforme podobno mjesto za izražavanje mišljenja. Ukoliko želimo izraziti svoje mišljenje, to je vrlo lako– natipkamo tekst i kliknemo. Ukoliko ne želimo da drugi znaju naš identitet, nećemo koristiti puno ime i prezime. Oslanjajući se na anonimnost, dolazi do raznih fenomena. Tako se, na primjer, može javiti osjećaj neranjivosti. Ako nas sadržaj neke objave uvrijedi, ne moramo se susprezati od vrijeđanja nazad jer smo iza ekrana – neće nam se ništa dogoditi. Ako uvrijedimo nekoga, ne vidimo izravno kako je to utjecalo na njega jer smo u svojoj fotelji. Javlja se manjak empatije i senzibilizacije.

Međutim, ponekad se može javiti izraženo suosjećanje prema žrtvama nasilja, nepravde ili sustava. U nadi da će doći do promjene, ljudi dijele svoja iskustva. Često takva iskustva prikazuju nepravdu koja im se dogodila ili nesreća u kojoj su se našli. Kada sustav zakaže, jedna opcija je objaviti svoju priču na Internetu i pokušati podići ljude uz sebe. Nekada su takve akcije uspješne. Prisjetimo se koliko je novaca prikupljeno za pomoć bolesnoj djeci. Toliku količinu novca roditelji nikada ne bi uspjeli skupiti sami. Da nije došlo do dijeljenja tih informacija putem Interneta, malo bi ljudi bilo upućeno i sudjelovalo. Zbog rasprostranjenosti i dostupnosti informacija, ljudi su postali zainteresirani. Javila se empatija i želja za pomoći. Takvi su primjeri divni primjeri kako online svijet može koristiti društvu kao zajednici. Neovisno o usklađenosti naših mišljenja, odvažit ćemo se na pomoć.

Nekada takve akcije zakažu. Možda krenemo s istim problemom i ciljem, no reakcija ljudi bude drugačija. Kada se dogodi nekakva nepravda, u cilju može biti potaknuti ljude da izađu na ulice. Jer jedno je prikupljati novac, a drugo je izaći na glavni trg. Ono što sam primijetila je to da imamo mentalitet najboljih sudaca u foteljama. Sve dok smo u svojim foteljama i dok nam je udobno, odvažit ćemo se na nešto – napisati revolucionarni komentar, uplatiti novac preko mobitela ili nazvati neku specijaliziranu liniju. Sve dok sam u svojoj fotelji. Jesmo li glasni samo u online svijetu?

Nedavno su se organizirali različiti događaji u gradu. Sajmovi, javne predstave, izložbe, pokoji prosvjed. Kada ugledamo događaj na Face-u, možemo vidjeti veliki broj ljudi koji je kliknuo „zanima me“ ili „dolazim“. Kada se pojavite na tom događaju, razočarate se brojkom ljudi koji su se tamo uistinu i pojavili. Što se dogodilo iskusnim stručnjacima u foteljama? Postaje li naše djelovanje ograničeno na virtualno okruženje?

Razloga može biti više. Možda se osjećamo sigurnije u udobnosti svojeg doma pa nemamo filtere prilikom komentiranja i klikanja. Možda smo hrabriji skrivajući se iza ekrana. Možda je u nama želja da budemo online viđeni…

Kao u offline svijetu, tako i u online verziji imamo cijenjena mišljenja i ona malo manje popularna. Da bismo pokazali kako smo u skladu s trendovima, moramo to nekako obznaniti javnosti. To se radi na različite načine – statusi, fotografije, videi, like-ovi, komentari. Možda su reakcije na humanitarne aktivnosti način stjecanja prestižnog društvenog statusa. Neka drugi vide kako ja pomažem. Čini mi se da naša online aktivnost iza sebe skriva offline pasivnost.

Mišljenje drugih uvijek  je imalo važan utjecaj na sliku o sebi, samopoštovanje i faktore koji doprinose zadovoljstvu sobom. Ako se drugi slažu sa mnom, dobar sam. No, slažemo li se s dvije različite verzije sebe – online ja i offline ja?

Ponekad se dogodi da stvarno ne možemo otići na događaj. Ponekad smo u krevetu s temperaturom ili imamo kolokvij sutra. Ponekad nam stvarno nije stalo što će drugi misliti ili raditi. Ponekad klikom „dolazim“ samo virtualno podržavamo neku inicijativu. Jasno je kako naš jedan klik može biti glas koji čini promjenu. Tehnologije su alat kojima šaljemo poruku, no zapitajmo se razlikuju li se naše online i offline poruke?