Empatija podrazumijeva sposobnost prepoznavanja te razumijevanja tuđih emocija, a ujedno se odnosi i na pružanje adekvatnog odgovora na određeno emocionalno stanje. Empatija je vrlo korisna u svakodnevnom životu te doprinosi boljoj komunikaciji između ljudi. Razumijevanjem tuđih emocija možemo drugoj osobi pružiti utjehu, podršku te općenito unaprijediti međusobni odnos.
Obzirom na sve prisutniju komunikaciju putem tehnologije te sve snažniju mogućnost ostvarivanja odnosa putem iste, razvijen je pojam digitalne empatije. Digitalna empatija odnosi se na sposobnost razumijevanja te dijeljenja emocija u digitalnom okruženju. Navedeno podrazumijeva praćenje jezika, neverbalnih znakova, tonova tijekom virtualnih interakcija te je iste znakove potrebno iskoristiti u svrhu pružanja primjerenog odgovora pri povezivanju s drugim osobama. Digitalna empatija slična je i „običnoj“ empatiji jer podrazumijeva da osoba može komunicirati online sa suosjećanjem i emocijama. Ipak, postoje i određene razlike jer se digitalna empatija oslanja na verbalnu te pisanu komunikaciju te je manja mogućnost praćenja neverbalnih znakova koji uključuju izraze lica te govor tijela.
Razvoj virtualnih komunikacija snažno je utjecao na ljudske odnose te je stoga korisno identificirati izazove i prilike pri formiranju i razvijanju odnosa u online okruženju. Postoje dva temeljna izazova koja otežavaju razvijanje te primjenu empatije u digitalnom okruženju, a prvi je tzv. mrežni dezinhibicijski učinak. Naime, navedena pojava se odnosi na sklonost ljudi da u digitalnom okruženju, odnosno pri online komunikaciji govore stvari koje uobičajeno ne bi rekli prilikom interakcije uživo. Također, online komunikacija posebice otežava prepoznavanje neverbalnih znakova što je ključ razumijevanja sugovornikove poruke, a navedeno može spriječiti i smisleno izražavanje empatije u digitalnom prostoru.
U suvremenom razdoblju kada se gotovo svi svakodnevno uključuju u virtualni svijet, nužno je razvijati digitalnu empatiju u svrhu unaprjeđivanja značajnih odnosa s prijateljima, članovima obitelji i drugim osobama. Uzimajući u obzir da je empatija vještina koja se može kontinuirano razvijati, postoje i načini kako unaprijediti digitalnu empatiju. Dakle, iako se virtualna komunikacija uglavnom temelji na tekstualnim porukama, važno je izbjeći zanemarivanje neverbalnih znakova. Vrijedno je obraćati pažnju i na izbor riječi sugovornika kako bi se mogle jasnije primijetiti informacije o njegovim osjećajima. Ukoliko je riječ o komunikaciji putem videopoziva, dobro je osigurati da se prilikom razgovora vide ruke i torzo kako bi sugovornik mogao pratiti neverbalnu komunikaciju. Osim navedenog, u takvom obliku komunikacije moguće je pažljivo upravljati vlastitim tonom i glasnoćom glasa kako bi se također slale dosljedne komunikacijske poruke sugovorniku. U svrhu unaprjeđivanja empatije korisno je razvijati i vještinu aktivnog slušanja. Koristeći aktivno slušanje moguće je svjesno pratiti verbalne te neverbalne poruke sugovornika u svrhu pružanja adekvatnog emocionalnog odgovora što je i ključ empatije. Prilikom online komunikacije važno je biti autentičan. Osim praćenja sugovornika, važno je usmjeriti se i na vlastitu iskrenost prilikom izražavanja vlastitih misli te osjećaja. Autentičnost može biti vrlo korisna u slučaju digitalne empatije jer omogućava razvijanje iskrenih odnosa.
Zaključno, digitalna empatija omogućava smislenu komunikaciju putem različitih virtualnih alata. Pružanjem adekvatnog emocionalnog odgovora dodatno se ojačava odnos između dionika u online interakciji. Iako nerijetko virtualna komunikacija pruža osjećaj moći te anonimnosti što otežava praćenje i razumijevanje tuđih emocija, važno je osvijestiti da su emocije druge osobe jednako važne u online okruženju koliko su važne prilikom interakcije licem u lice.