Žmirimo li na sexting ili ne znamo što je?

Govoreći o sextingu u kontekstu djetinjstva i adolescencije, često ćemo čuti mišljenja odraslih kako se ne javlja u toj dobi. Mnogi smatraju kako je sexting karakterističan za kasnu adolescenciju i odraslu dob. No, podaci pokazuju da se sexting počinje javljati u tim razvojnim periodima. Znači li to da žmirimo na sexting kod naše djece jer nismo svjesni da se događa ili jer ne znamo kako se suočiti s tim?

Kako bismo se znali nositi s tom problematikom, važno je znati što sexting ustvari jest. Naime, sexting je fenomen koji podrazumijeva dijeljenje fotografija i video sadržaja na kojima je osoba naga ili na kojoj su vidljivi određeni dijelovi tijela. Često djeca i mladi započinju slanje takvih slika jer im je dosadno. Također, nemali je broj slučajeva kada se slike intimnih dijelova tijela šalju kako bismo se svidjeli drugoj osobi, kako bismo bili prihvaćeni ili poštovani od naših vršnjaka. Kada pošaljemo nekome sliku naših intimnih dijelova tijela, jesmo li „cool“ ili dobrovoljno dajemo drugoj osobi mogućnost da nam našteti?

Budući da je adolescencija vrijeme sazrijevanja, počinje se razvijati seksualnost i potreba za iskazivanjem iste. Internet, kao kanal naše komunikacije, omogućava nam dijeljenje takvih sadržaja. No, ako podijelimo seksualni sadržaj s drugom osobom, dajemo joj mogućnost da proslijedi tu fotografiju dalje. Kada podijelimo fotografiju svojih intimnih dijelovima tijela, odričemo se autorskih prava na nju. Jednom kada takvu fotografiju objavimo na internetu, ona tamo ostaje zauvijek. Dijeljenje takvih sadržaja preko društvenih mreža vodi i ozbiljnim emocionalnim posljedicama. Kod žrtve se javlja sram, depresija, sniženo samopoštovanje, a ponekad pokušaji ili počinjenje suicida. Svakim ponovnim dijeljenjem sadržaja dolazi do reviktimizacije žrtve koja ponovno proživljava traumu. Iako brojni misle da se takva situacija rješava brisanjem fotografije ili videa iz povijesti poruka, taj će sadržaj zauvijek imati svoj trag na internetu.

Opasnosti koje se javljaju prilikom dijeljenja takvih sadržaja jesu brojne. Osoba koja je primila taj sadržaj može ucjenjivati osobu ili joj prijetiti tim sadržajem. Razlozi takvog ponašanja su dvojaki – zadovoljavanje seksualnih nagona (onda se najčešće radi o pedofilima) ili ostvarivanje ekonomske koristi. Vjerojatno su vam poznate situacije u kojima su mlade djevojke slale slike svojih nagih tijela jer su ih nepoznati ljudi ucjenjivali. Tada govorimo o online predatorima koji su na vješti način iskoristili dijete ili mladu osobu. Moguće je da će neki pomisliti „Kako je mogla biti toliko glupa i poslati mu svoju sliku?“. Nemojmo biti brzopleti i zaboraviti činjenice da se često osobe žele svidjeti drugima. Želimo im biti lijepi, želimo im biti privlačni, želimo biti prihvaćeni. Upravo su takve potrebe aktualne tijekom perioda adolescencije i nastavljaju se u odraslu dob. Jasno je da želimo biti prihvaćeni i da se želimo svidjeti drugima, no dovodi se u pitanje način na koji to postižemo.

Internet nam je omogućio kanal kojim se potreba za pripadanjem vrlo brzo može zadovoljiti. Što imam više like-ova, ljudi me više vole. Ako imam puno pratitelja, popularna sam – opet me drugi vole. Ako mu se sviđam, što je loše u tome da pošaljem sliku sebe bez grudnjaka?

Jedan od razloga zbog kojih se odrasli ne znaju suočiti s problematikom sextinga je što ni oni nisu svjesni mehanizma koji djeluje u njegovoj podlozi, a često se ne osjećaju kompetentno razgovarati s djecom o toj temi. Možda nismo svi kompetentni za govoriti o najnovijim aplikacijama na internetu ili objašnjavati kako funkcionira pojedini program, no kompetentni smo za govoriti o međuljudskim odnosima. Svatko je od nas u nekakvom odnosu – roditeljskom, prijateljskom, romantičnom, a odnosi se sazidani na dva najvažnija temelja – poštovanje i povjerenje. To su jedini principi koje trebamo prenijeti svojoj djeci, prijateljima ili učenicima. Ukoliko nas netko uistinu voli (i mi njega) te nam vjeruje (kao i mi njoj), ta nas osoba neće tražiti takve fotografije.

Također, sexting može služiti kao „začin“ u romantičnim odnosima, što je u potpunosti razumljivo. No, naša je odgovornost dobro promisliti o posljedicama prije nego što pošaljemo takve sadržaje. Upravo se o tome treba govoriti s našom djecom i mladima – koji su dobiti takvog ponašanja, a što može poći po krivu. Ukoliko pođe po krivu, što možemo učiniti?

Tim Centra za nestalu i zlostavljanju djecu osmislio je priručnik „Upoznajmo i prepoznajmo e-nasilje“ u kojemu se nalaze detaljno opisani oblici elektroničkog nasilja kao i brojne radionice za pojedinu temu. Budući da je potreba sve veća, nužno je da se odrasli educiraju o novijim oblicima rizičnog ponašanja kako bismo mogli i znali razgovarati sa svojom djecom. O tome koji su oblici e-nasilja, njihovim rizicima i mogućnostima suočavanja pročitajte ovdje.