Kao rezultat kombinacije roditeljstva i mogućnosti društvenih mreža, razvio se novi trend pod nazivom sharenting. Sharenting se odnosi na situacije kada roditelji ili članovi obitelji pretjerano objavljuju ili dijele fotografije i podatke o djeci. Vrlo je važno uočiti riječ pretjerano. U potpunosti je normalno i prirodno da su roditelji ponosni na svoju djecu – najljepša su i najpametnija. Apsolutno, i trebaju biti! U svijetu brojnih negativnosti, zašto roditelj ne bi pokazao kakvo krasno dijete ima? Budući da su roditelji jako ponosni na svoju djecu, javno objavljuju sadržaje koji su prije bili isključivo sadržaj privatnih fotoalbuma. U svojoj (posve prirodnoj) opčinjenosti svojim potomcima, roditelji često zaboravljaju na drugu stranu medalje – a to je zaštita dječje sigurnosti i privatnosti.

Današnji su roditelji generacija interneta. Malo je onih koji se ne znaju služiti računalom ili koji ne znaju što su društvene mreže. Kao i djeca, roditelji su počeli iskorištavati koristi tehnološkog napretka. Zašto ne bismo objavili video s prvog rođendana malog Marka kako bi tetka iz Austrije mogla vidjeti kako smo se lijepo zabavili? Zašto ne bismo objavili fotografiju sretne male Ane na njezin prvi dan škole? Zašto ne bismo podijelili s drugima koliko smo sretni jer se naša Lea rodila sretna i zdrava? Zašto ne?

U vrijeme kad sam ja rođena, bili su aktualni prvi albumi za bebe. Mama me stalno fotografirala i lijepila fotografije u album. Nakon toga je došao prvi rođendan, opet slikanje. Isti se proces ponavljao za prvi dan škole, natjecanja iz karatea, maturu i obranu diplomskog rada. Mama želi imati uspomene na te važne događaje jer je ponosna i sretna. Upravo od toga polaze i današnji mladi roditelji. Umjesto u fotoalbum, oni imaju digitalni album u koji stavljaju sve na što su ponosni – a prvo na listi je njihovo dijete. No, prisjetimo se kakve se fotografije stavljaju u fotoalbume naše djece. Zvoni li vam alarm za uzbunu?

Roditelji su vrlo dobro upoznati s čarima društvenih mreža, objavljivanja sadržaja i like-ovima. Jednako kao što se osjećaj zadovoljstva javi kod mlade osobe kad dobije puno like-ova, isti se proces dogodi kada veliki broj ljudi like-a sadržaj roditelja. Ukoliko je roditelj objavio sadržaj o svome djetetu, a pritom dobio veći broj like-ove, roditelj se osjeća kao da radi dobar posao. Like u ovom slučaju ima ulogu socijalnog odobravanja. Roditelj obznanjuje da je sposoban ispuniti roditeljske zadatke te se osjeća cijenjeno jer if you didn’t sharent, did you even parent? Nadalje, društvene mreže omogućavaju dozu društvenosti koja često novopečenim roditeljima nedostaje. Cijeli ste dan u kući s bebicom i nedostaje vam malo kontakta s drugima. Društvene mreže su tu da učine vrijeme ugodnijim. Osim društvenosti, Internet nam nudi i brojne informacije koje nam mogu biti od koristi. Nemali je broj grupa koje roditeljima nude podršku i savjete kako prebroditi neke roditeljske izazove. S druge strane, sharenting može biti oblik društvene usporedbe. Društvene mreže omogućavaju roditeljima da usporede sebe s drugima u širokom spektru raznih dimenzija, kao što su socijalni status i životno iskustvo. Čini se sasvim normalno da roditelji iskorištavaju ove benefite, zar ne?

Međutim, došlo je i do negativnih primjera. Vjerujem kako je svatko od nas barem jednom čuo za Viber grupe roditelja. Vrlo često takve grupe uključuju komentiranje tuđe djece, pokoju prepirku roditelja ili vrijeđanje učiteljice. Također, ekstremni primjer je tajna grupa na Facebooku gdje su majke objavljivale fotografije tuđe djece i ismijavale ih. Još gore, žrtve su bila djeca s poteškoćama.

Upravo sada dolazimo do mogućih rizika za djecu. Naime, primijetilo se kako dijete do svojih 6 mjeseci života ima kreiran digitalni profil na društvenim mrežama. To ne znači da su mu roditelji otvorili korisnički račun (no, i to se zna događati). To znači da roditelji u velikim količinama objavljuju podatke o svojoj djeci te da velike aplikacije i platforme imaju dovoljno informacija za kreiranje profila. U prevedenom, roditelji vrlo rano počinju objavljivati sadržaje o svojoj djeci. Već prva slika ultrazvuka završi online. Nastavlja se s rođenjem bebice. Nakon toga, milijun fotografija male Petre u različitim haljinicama na različitim lokacijama. I tako tijekom puno godina. Osim fotografija, roditelji svojim objavama otkrivaju ime i prezime svoga djeteta, datum rođenja i mjesto gdje živi. O tom i ne razmišljamo kad objavljujemo fotografiju malog Luke na prvom treningu plivanja. Nerijetko te objave sadržavaju polugole ili gole fotografije naše djece. Kako je to postao trend, provedena su i brojna istraživanja na tu temu. Pokazalo se kako nešto više od 50% majki dijeli informacije o svojoj djeci putem društvenih mreža. Također, roditelji navode da znaju druge roditelje koji dijele informacije koje bi potencijalno mogle osramotiti dijete, koji bi mogle otkriti lokaciju djeteta ili neprimjerene fotografije djeteta. Osim toga, ¼ roditelja djeca su zamolila da uklone neke sadržaje jer ih je bilo sramota.

Iako je jasno zašto roditelji dijele fotografije svoje djece, nužno je uzeti u obzir njihovu privatnost. Ne možemo znati hoće li osoba s liste prijatelja iskoristiti fotografiju našeg djeteta u neprimjerene svrhe. Izlažući djecu društvenim mrežama, roditelji kreiraju generacije djece rođene pod medijskim povećalom pri čemu njihovo dijete postaje „medijska ličnost“ u svojoj zajednici. Posljedično, djeca odrastaju s osjećajem da je svijet mjesto gdje privatno postaje javno, a dijeljenje osobnih informacija kao uobičajena pojava. Na taj način, ideja privatnog može ubrzo prestati postojati.

Ukoliko želimo podijeliti iskustva naše djece s online publikom, pokušajmo razmišljati o njihovoj sigurnosti. Na primjer, jedna majka redovno objavljuje fotografije svoje djece, no na vrlo kreativan način. Umjesto pokazivanja lica ili cijelog tijela djeteta, postavlja fotografije na kojima se dijete vidi s leđa ili su vidljivi samo neki dijelovi tijela, kao što su ruke. Uz svaku je objavu opisala što se dogodilo i kako se ona osjećala u tim trenucima. Ovakav nam primjer govori da je moguće podijeliti svoje osjećaje ponosa i radosti bez da ugrožavamo svoju djecu. Kada poželimo podijeliti takve osjećaje na društvenim mrežama, razmislimo samo hoće li se naša djeca osjećati isto tako!