Piše: Iva Vidanec

Kao što sami termin kaže, naša se kultura počela velikim dijelom zasnivati na dijeljenju vlastitih fotografija. Selfie je dobio ogromnu važnost, pogotovo među mladim ljudima. Selfie ne predstavlja samo fotografije sebe ili sebe s drugima, već predstavlja nas. Ono što mi jesmo. Ili ono što želimo biti?

Među populacijom djece i mladih najčešće selfie ima ulogu formiranja identiteta. Selfie daje informaciju tko smo, što volimo, što radimo – ali i ono najvažnije vole li nas drugi. Ovakva kultura ne promiče usmjerenost na sebe (neki bi rekli narcističke sklonosti), već usmjerenost na druge. Kako to?

Nije nam šokantna informacija da jedna prosječna djevojka ili mladić provede sate i sate pripremajući se za savršenu fotografiju koju će objaviti. Šminka, odjeća, svjetlost, prostor, poze. Uređivanje, filteri, kontrast, boje. Sati premišljanja hoće li objaviti ili ne. Nakon što se prođe faza pripreme, dolazi do faza objave i čekanja. Iščekivanje svakog like-a. Poznat nam je svima osjećaj uzbuđenja kada vidimo da su nama posebne osobe stavile like. Uzbuđenje kada vidimo da se broj like-ova penje. Sreća. Radost. Ponos.

No, samo na trenutak zapitajmo se koji je uzrok naših osjećaja? Čini mi se kako kontrolu nad našim osjećajima ima osoba s druge strane ekrana. Ta osoba ima najsnažnije oružje kojemu mi ne možemo ništa. Ima čuveni like. Like je sredstvo kojim se procjenjuje vrijednost naše fotografije, a pri tom i naša vrijednost. Kada nam slika ne prikupi dovoljan broj likeova, postajemo nezadovoljni sobom. Uklanjamo tu fotografiju. Javlja se sram, tuga, ponekad i ljutnja.

Onog trenutka kada damo drugoj osobi moć upravljanja našim osjećajima i doživljajem sebe, ulazimo u mračne tunele selfie kulture. U tim tunelima nema ništa narcistički jer da ima, meni ne bi trebao tuđi like. Like predstavlja odobravanje drugih. Ako su drugi odlučili da je moja fotografija dobra, imam razlog da mislim pozitivno o sebi. Ja sam dobar. Ja vrijedim. Imam dopuštenje da se volim.

Ovakav trend uistinu ima brojnih izazova. Evo njih nekoliko:

1. Sigurnost. Često zaboravimo na sigurnost na internetu. U želji da se svidimo drugima, šaljemo fotografije prije nego što dvaput razmislimo. Nerijetko se dogodi da mlada osoba pošalje svoje eksplicitne fotografije jer se baš jako želi svidjeti osobi s druge strane ekrana. Ponekad pošaljemo sramotne fotografije drugih kako bismo bili prihvaćeni od popularne grupice u našoj školi. Gotovo nikada ne razmislimo o tome što se može dogoditi kada takva fotografija dođe u tuđe ruke. Sigurnost nije prva stvar o kojoj razmišljamo. Vuče nas potreba da se dokažemo, da nas drugi vole, da budemo prihvaćeni.
2. Zdravlje. Selfie kultura za sobom vuče jako popularan trend, a to je „zdravlje“. Zdravlje se odnosi na vježbanje, prehranu i, u konačnici, izgled. Ovaj je trend prikupio brojne istomišljenike, pogotovo mladiće koji savjesno i marljivo odlaze u teretanu. Odlasci se u teretanu obilježavaju selfie-jem koji se objavljuje na društvenoj mreži. I sad, Marko čeka. 1 like. 5 like-ova. 15 like-ova. Ne ide dalje. Zašto nisam dobio više like-ova, a „ubio“ sam se u teretani? Ok, moram se više potruditi, ovo nije dovoljno dobro. Nakon nekoliko takvih „neuspjeha“, neki će se okrenuti izgladnjivanju, konzumiranju upitnih supstanci, odbijanju hrane. Razlog je jednostavan. Drugima nisam dovoljno dobar. Koji su onda prioriteti – biti zdrava osoba ili prihvaćena osoba? Promiče li se ovakvim zdravljem uistinu zdravlje?
3. Vrijeme. Jasno je kako za dobru fotku treba priprema. Nije lako napraviti nešto kvalitetno. Velika je stvar kad ti drugi pohvale vrijeme i trud koji si uložio za fotku. Nekoliko sati provedenih u planiranju i provođenju fotografiranja u zamjenu za osjećaje ponosa, zadovoljstva i prihvaćenosti? Sasvim korektna zamjena. No, problem se javlja kada nakon sati i sati pripreme, objave i like-ova, ne stoji ništa drugo osim umora, iscrpljenosti, praznine. A kada se dogodi manjak like-ova, nije ni izneđajuća velika razina negativnih osjećaja. Umjesto da dijelimo ugodne trenutke s drugima, dijelimo svoje vrijeme i energiju. Na kraju dana, podređeni smo promoviranju sebe jer samo tako možemo biti prihvaćeni, zar ne?
4. Originalnost. Prije je stvar bila puno jednostavnija. Fotka u kupaonici ispred ogledala, poneki duck face i peace. Takve su fotografije prolazile i nakupljale like-ove. No, granice su pomaknute. Više nije dovoljno da svi bude pred ogledalom u istim pozama. Danas je nužno pokazati nešto što drugi nisu. Napraviti fotku koja nije ista kao i tuđe. Moramo biti originalni. No, originalnost može ljude potaknuti da riskiraju vlastite živote. Tako, pak, na irskim klifovima stoji upozorenje da se ljudi ne približavaju rubu. Taj je znak tamo jer svake godine ljudi stradaju zbog želje da naprave dobar selfie. Jesmo li mi stvarno spremni žrtvovati sebe da bi nas drugi prihvatili? Može li dalje od ovoga?

Jasno je da se ljudi snalaze kako bi preživjeli u svijetu prodaje i potražnje. Trudimo se biti atraktivni na tržištu. Trudimo se ne postati odbačeni i zaboravljeni. Društvena smo bića, potrebno nam je društvo. Međutim, zaboravljamo kako na kraju dana kontrola, ipak, leži u našim rukama. Selfi je samo alat, a mi biramo u koju ćemo ga svrhu koristiti!