Sjećam se prvog puta kada sam otvorila Youtube, kao i pjesme koju sam pustila. Bio je doživljaj kao kad dobijem dugo željeni poklon za Božić. A tek kad sam otkrila spotove pjesama na kojima su napisani tekstovi pa možeš istovremeno pjevati. Hej! San snova! Internet je ubrzao moje učenje pjesama na najjače. Također, imala sam pristup svim pjesmama koje sam htjela. Umjesto da sam isti CD od Colonie vrtjela dok više ne mogu čuti za njih, mogla sam birati što ću puštati. Meni je to bilo revolucionarno!

Sada shvaćam da malo kaskam za životom jer se moj voljeni Youtube počeo koristiti u druge svrhe. Postao je super mjesto za snimanje različitih videa – kako se našminkati, kako sastaviti ormar ili kako riješiti integrale. Opet top! Imaš sve na jednom mjestu, možeš zaustaviti i nastaviti kad želiš. Divni ljudi rade divne stvari kako bi nama olakšali život. Čista petica.

Kronologija nas vodi do daljnjeg razvoja Youtube-a. Uz pjesme i edukativne materijale, javili su se zabavni videi. I tu se stvar počinje lomiti. Počelo se komentirati igrice, raditi recenzije, komentirati aktualna događanja. Vodeći se onom starom „Smijeh je lijek“, ljudi su počeli snimati i prankove. Prankovi su postali glavna zanimacija, a Youtuberi idoli.

Ja sam o svojim idolima čitala u OK časopisu, izrezivala članke i lijepila postere po zidovima. Danas se idoli gledaju na videima. Nemali se broj puta poznate ličnosti snimaju kako govore o svom životu i iskustvima. Tada se počinjemo povezivati s njima. Nekada rade smiješne stvari i vidimo koliko ih ljudi vole. Tada poželimo biti kao oni. Možemo li svi biti Youtuberi?

Kada sam pričala s djecom i mladima, na spomen Youtubera svi su počeli pričati i nabrajati koga oni prate. Definitivno tema o kojoj vole govoriti i koja je danas iznimno aktualna. Često sam čula kako žele postati Youtuberi. Nit vodilja je – idemo biti kao Youtuberi, oni su cool.

Cool Youtuberi su u većini slučajeva osobe koja ne rade baš bezopasne videe niti su zlatni primjeri djeci. Ali i to je OK. Nitko ne kaže da oni moraju biti zlatni. U svakom je razredu bio dečko ili cura koji nisu bili baš zlatni, no drugi su ih voljeli. Drugi su se htjeli družiti s njima, divili su im se. No, ako se nekome divimo, znači li to da trebamo raditi isto što i oni?

Jedna je djevojka imala super odgovor na moje pitanje. Rekla mi je „Gledamo Youtubere jer oni rade ono što mi ne smijemo. Ali, nisam luda da to radim, mater će me ubit’“. Ona je svjesna da to što vidi nije ono što bi ona trebala raditi. Većina, pak, ne razmišlja pretjerano o posljedicama svog ponašanja i kako ono utječe na njihove živote ili živote drugih. Ponekad, zbog potrebe za popularnošću, djeca snimaju i objavljuju sadržaje na kojima ponižavaju, vrijeđaju ili pak zlostavljaju drugu djecu. Takvi se videi postavljaju na Internet te se time omogućava dostupnost i dijeljenje sadržaja o zlostavljanju djece. Ljudi, jesmo li svjesni da takva zabava ide pod kišobran kaznenih djela?

Za vrijeme mojih srednjoškolskih dana bile su popularna tučnjave. O tim se tučnjavama moglo saznati putem događaja na Face-u koji je pozivao sve da prisustvuju. Također, poželjno je bilo snimiti takve scene. Osim toga, snimalo se i po noćnim klubovima. Nemali je broj uradaka koji prikazuje psihičko, fizičko ili seksualno zlostavljanje (maloljetnih) osoba. Dijeljenjem takvih podataka riskiramo otkrivanje identiteta žrtve. Jesmo li svjesni da takvi materijali imaju svoj kod na Internetu gdje će zauvijek ostati

Jesmo li svjesni da brisanje takvih sadržaja s profila ne uklanja sadržaje na Internetu? Ako se do takvog sadržaja dođe nakon 10 godina, žrtva je izložena ponovnom stresu i obnavljanju traume te povećavamo štetne posljedice. Razmišljamo li, uopće, o drugima dok popunjavamo svoje korisničke račune?

Možda se čini ekstremno, no postoje brojni dokazi da se ovo događa na našim prostorima. Prije nekoliko godina bile su aktualne grupe na Face-u u kojima su se objavljivale eksplicitne fotografije ili videozapisi mladih djevojaka, uz popratne gnjusne komentare. U takvoj su grupi bile tisuće djece.

Na primjer, u Danskoj je nešto više od tisuće djece kazneno odgovaralo zbog sudjelovanja u takvim online grupama. Ne bi bilo loše uvesti takve regulative i u našu zemlju. Jer, kao što možemo vidjeti, manjak posljedica za objavljivanje, dijeljenje ili preuzimanje štetnih sadržaja vode još češćem online zlostavljanju. Vidimo li problem ili se treba nacrtati i obojati?

Jasno je kako Internet služi genijalnim stvarima, uistinu genijalnim. Da nema Interneta i njegovih mogućnosti, ne bih uspjela obaviti ni pola obaveza koje imam niti održati sve prijateljske odnose. Stvarno nam pomaže – ako ga znamo koristiti. Međutim, želja za popularnošću ide u istoj rečenici s Internetom, što ponekad zna biti nepovoljno po druge. Prije svakog snimanja, objavljivanja ili dijeljenja razmislimo samo imamo li pravo „gaziti“ po drugima kako bismo se mi osjećali bolje ili postigli više? Mislim da odgovor svima mora biti apsolutno jasan – ne