Piše: Iva Vidanec

Najčešći problemi koji se javljaju kod djece u online svijetu su primanje i slanje neprimjerenog sadržaja, pristup sadržajima za odrasle te elektroničko nasilje. Ponekad su djeca žrtve, a nekada i počinitelji e-nasilja. Jedna je majka oduzela mobitel svome djetetu jer je na njemu bio videosnimak pucnjave u školi. Prijavila ga je policiji uz sumnju da bi njezino dijete moglo učiniti nešto slično. Ovakve nas priče potresu i neki od nas će reći „Kakva je to majka koja nije znala što joj dijete radi. Da je prava majka, pregledavala bi mu mobitel svakodnevno!“. Prava majka. Dobar roditelj. Što danas znači biti pravi roditelj uopće?

Roditelji dosta promišljaju o tome kada je pravo vrijeme da djetetu omoguće njegov osobni mobitel. To „pravo vrijeme“ svakim je danom sve ranije i ranije. Ja sam svoj prvi mobitel dobila u četvrtom razredu. Mama i tata su sjeli sa mnom i započeli razgovor ozbiljnim tonom. Odlučili su mi povjeriti odgovornost posjedovanja vlastitog mobitela. Jasno su mi dali do znanja zbog čega imam mobitel. Ukoliko se dogodi nešto hitno, obavezno nazvati. Ukoliko me oni zovu, obavezno se javiti. Paziti što radim s njim, kome se javljam i kome šaljem poruke. Ukoliko me zove nepoznati broj, ne javljam se. Ukoliko me netko traži moje podatke, ne odgovaram. Cijeli niz pravila.

Roditelji često, uz sva navedena pravila, ističu ono njima najvažnije – apsolutan pristup mobitelu djeteta. To znači da roditelj može u bilo kojem trenutku uzeti mobitel i pregledati svaki sadržaj na njemu. Sve s ciljem da djeca budu sigurna. Dok se brinemo o njihovoj sigurnosti, brinemo li se o međusobnom povjerenju?

Ako svakodnevno pregledavamo mobitele naše djece, gradimo li na taj način povjerenje ili ga narušavamo? Jasan je cilj, no je li autoritetno oduzimanje uređaja i analiziranje sadržaja jedino sredstvo postizanja sigurnosti?

Brojni su razlozi zašto se roditelji oslanjaju na to sredstvo. Djeca se mogu dopisivati s nepoznatim ljudima, mogu zaprimiti ili slati neprimjerene poruke, netko ih može ucjenjivati. Postoji podatak da je vrbovanje djece izvedivo unutar jednog sata. Samo jednog sata.

Gdje ćemo mi biti tijekom tog jednog sata? Kako ćemo moći provjeriti kako je postupili naše dijete? Kako ćemo biti sigurni da će se naše dijete voditi našim glasom i zaobilaziti neprimjerene i štetne sadržaje? Što možemo učiniti da djeca ostanu sigurna?

Odgovor nije nimalo jednostavan. Kompliciran je i zahtjevan. Traži mnogo vremena i strpljenja. Zahtijeva puno više od nekoliko klikova i prelistavanja naslovnih stranica. No, odgovor je prirodan. Radi se o izgradnji odnosa povjerenja između djeteta i roditelja.

Roditelji su ponekad skeptični oko svog znanja o digitalnoj tehnologiji. Djeca znaju puno više od nas, često kažu dok zaboravljaju kako oni imaju životno iskustvo. Neovisno o digitalnoj kompetenciji djece, roditelji će uvijek imati više odigranih životnih utakmica u nogama. Djeca nemaju takvo životno iskustvo zbog toga i griješe. Zbog nedostatka životne mudrosti, djeca i mladi testiraju životne situacije. Umjesto samog kontroliranja mobitela, pokušajmo ih naučiti kritički promatrati događaje oko sebe!

Danas nije samo mobitel u pitanju. U paketu s mobitelom dolazi tablet, računalo, laptop. Široka paleta uređaja koja omogućava pristup svemu. Stoga, nemoguće je analizirati svako slovo na svakom uređaju. Ako im oduzmemo mobitel, pristupit će društvenoj mreži pomoću računala. Ne znam koliko bi vremena otišlo samo na pregledavanje povijesti pretraživanja, a kamoli još pregledavanje svake poruke. Istraživanja kažu da mladi pošalju oko 4000 poruka mjesečno. Uz obiteljski i poslovni život, koliko je moguće stizati pregledati sve?

Roditelji žele da su njihova djeca sigurna, a strah je odličan motivator. Sa svih strana imamo poticaje da nabavljamo uređaje za nadzor djece jer je vani opasan svijet. Ali odakle potječe takav opasan svijet? Tko čini taj opasan svijet? Koliko brzo možemo intervenirati ako se dogodi opasnost? Znanstvenici kažu da 50% djece ne zna kome se treba obratiti u opasnoj situaciji, a da se najčešće obraćaju svojim prijateljima.

Dok ulažemo snagu u postavljanje roditeljskog nadzora i analizu sadržaja, možda bi bilo dobro uložiti snagu i u izgradnju odnosa povjerenja. Otvorena i jasna komunikacija može napraviti puno toga. Ako želimo biti na prvom mjestu našoj djeci, nemojmo ih učiti kako je invazija na privatnost u redu. Tako ćemo ih samo potaknuti da prekrivaju svoje online tragove. A ako im izgubimo trag, kako ćemo ih onda spasiti?