Iako su izvještavali o brojnim situacijama kada su bila prekršena prava djece, mediji su ih prekršili, također. Izvješće o radu pravobraniteljice za 2019.g. navodi sljedeće:

• 33 medijske objave u kojima je povrijeđeno dostojanstvo i pravo na privatnost djeteta
• 11 prijava u vezi potencijalno štetnih sadržaja za djecu u medijima

Nekim su se pružateljima medijskih usluga uputile i mjere, poput opomena i upozorenja. Najviše je opomena izrečeno zbog otkrivanja identiteta djeteta i neprimjerenim izvještavanjima o traumatskim situacijama koje su djeca doživjela. Kako dolazi do ovakvih propusta?

Vijesti o slučajevima u koje su uključena djeca često zauzimaju veliku pažnju novinara, kao i njihove publike. Trudeći se istražiti i informirati javnost, a u konačnici potaknuti pozitivne promjene u raznim sustavima, ponekad se zaboravi koliko su slučajevi djece iznimno osjetljivi. Objavljivanje priče o djeci trebalo bi krenuti od pretpostavke zaštite djetetovog najboljeg interesa što započinje zaštitom dječjeg identiteta. Zamislimo situaciju u kojoj je dijete žrtva kaznenog djela nanošenja teških fizičkih ozljeda. Takvo kazneno djelo krši brojna prava po brojnim zakonima, pravilnicima, konvcencijama i ostalim pravnim aktima. No, isto tako objavljivanje identiteta djeteta i neprimjereno objavljivanje osobnih podataka o djetetu doprinosi tom kršenju. Otvorenim prikazivanjem identiteta djeteta narušava se njegova osobnost i integritet. Kako se žrtva nasilja osjeća kada upali TV, a na svakim vijestima nalazi se njegovo ime, slike ili makar samo reportaža o njegovom slučaju? Svaki put kada dijete ugleda vijest o sebi, ono ponovno proživljava traumu. Ponovno se vraća u „scenu“ gdje odluka druge osobe u potpunosti mijenja njegov život. Što mislite – kako se osjeća dijete koje svaki dan ponavljano gubi sigurnost, privatnost i povjerenje?

Ponekad i roditelji vrše pritisak na medije zbog želje da javno istupe i upozore građane na manjkavosti u raznim područjima. U toj su želji skloni dati suglasnost za objavu identiteta djeteta, čak i ako to nije u djetetovom najboljem interesu. Upravo je najviše propusta bilo tijekom neprimjerenog izvještavanja o nasilju nad djecom – u obitelji, školi, o pokušajima ubojstva djece, o seksualnom nasilju nad djecom, o nasilju nad djecom u odgojnim domovima te o vršnjačkom nasilju. Razumljivo je kako će navedeni primjeri privući veliku pozornost medija i šire javnosti, no važno je osvijestiti da senzacionalističko objavljivanje imena djece, njihovih roditelja, zlostavljača nanosi štetu djeci. Osobito je štetno kada se u člancima ili reportažama detaljno opisuju načini i postupci zlostavljanja, potencijalni zlostavljači i rasprava o detaljima toga slučaja. Neosjetljivo i senzacionalističko izvještavanje ne reviktimizira samo žrtvu trenutnog slučaja, već i sve druge žrtve koje su prošle kroz istu ili sličnu traumu. Moguće je da se upravo zbog takvih medijskih prikaza, ali i reakcija javnosti, žrtva uplaši povjeriti se nekome i zatražiti pomoć.

No, nisu samo odrasli oni koji objavljuju informacije o djeci. Vrlo važni sudionici reviktimizacije žrtava su i vršnjaci. Zasigurno je svatko od nas čuo primjer tučnjava srednjoškolaca. Takve su se tučnjave najčešće snimale i objavljivale na društvenim mrežama. Nadalje, prosljeđivanje, slanje i ucjena vezana uz eksplicitne sadržaje djece ubrajaju se, također, u oblike online nasilja kojima se krše njihova prava. Dijete se u digitalnom okruženju susreće s neprimjerenim i nasilnim ponašanjima: slanje poruka uznemiravajućeg sadržaja (prijetnje, uvrede i omalovažavanje), objavljivanje privatnih i neistinitih podataka na društvenim mrežama ili internetskoj stranici, kreiranje stranica s uvredljivim podacima, fotografijama i šalama na račun vršnjaka, slanje virusa i oštećenju računalnih sustava, krađi, postavljanje internetskih anketa o žrtvi s negativnom konotacijom, osnivanje grupa protiv vršnjaka, organiziranje tučnjava, slanje i širenje pornografije i neželjene pošte, iznuđivanje, seksualnog iskorištavanja i zlostavlja, i dr. Posebno su zabrinjavajući slučajevi u kojima djeca sama stvaraju nasilne, pornografske i druge problematične sadržaje koje objavljuju na društvenim mrežama. Dakle, može se zaključiti kako postoje brojne manjkavosti sustava, no istovremeno i nedovoljno znanje djece i odraslih o privatnosti i sigurnosti djece u (elektroničkim) medijima.

Pristup digitalnom svijetu u kojem se igra, uči i napreduje, a istovremeno je zaštićeno, trebalo bi biti pravo svakog djeteta. Kako bi se potpomoglo takvom sigurnom okružju, potrebno je raditi na suradnji svih važnih dionika. Među prvim i osnovnim koracima jest edukacija svih osoba koje su/mogu biti uključene u život djece – roditelji, nastavnici, odgojitelji, ravnatelji, liječnici, odvjetnici, novinari, suci, državni službenici, itd. Edukacija o sigurnosti i privatnosti djece na internetu, o dječjim pravima, prevenciji elektroničkog nasilja, o primjerenim oblicima izvještavanja o slučajevima u kojima su djeca kao i komunikacija s djecom moglo bi doprinijeti jačanju djetetove zaštite, ali i cjelokupne zajednice. U praksi su se primijetile potrebe za razvojem medijske i digitalne pismenosti kod djece, također. Osim toga, slučajevi neprimjerenog izvještavanja i kršenje prava djece u medijima trebali bi biti prijavljeni nadležnim službama uz primjereno sankcioniranje.  Naravno, svakodnevna i otvorena komunikacija s djecom može doprinijeti izgradnji povjerenja i prevenirati kršenje njihovih prava. Prema tome, može se zaključiti da je sveobuhvatna, aktivna i kontinuirana suradnja jedan od kompleksnih, ali značajnih koraka u borbi za zaštitu djece koje bismo svi kao odgovorni građani trebali primjenjivati u svojoj okolini!