Piše: Iva Vidanec

Nedavno sam pričala s prijateljicom o reklamama na Facebook-u. Raspravljale smo o tome kako nas fascinira to što „oni“ znaju točno što nas zanima. Na primjer, razgovarala sam s prijateljicom o vrsti jednog automobila, nakon nekoliko sati dobila sam oglas koji mi nudi kupnju automobila upravo te marke. Također, kolegica je govorila kako bi htjela ići na godišnji u Istanbul. Ne moram ni reći o čemu je bio sljedeći oglas. Što mislite zašto se objavljuje upravo ono što nam treba?

Vjerojatno svi znamo da objave na Facebooku funkcioniraju na temelju klikova. Čim klikneš na nešto, to se zabilježi. Dosta internetskih stranica dizajnirane su tako da nas potiču na skrolanje i klikanje, a što više to radimo, otkrivamo više o sebi i ostavljamo ključne informacije za bolje usmjeravanje oglasa. Svako naše pretraživanje čini jedan mali dio u mozaiku našeg digitalnog profila. Možda vam sada bude jasnije zbog čega vas Face traži da ažurirate svoje osobne podatke ili vas podsjeća da dugo niste ništa objavili. U tom grmu leži zec.

Rast društvenih mreža omogućio nam je brži pristup novostima. Brojne stranice zarađuju putem oglašivača pri čemu se može zanemariti istinitost objava. Naime, puno je važnije da mi kliknemo na neku objavu, nego da takva objava bude točna i relevantna. Kako bi nas privukli i saznali dodatne informacije o nama, nude nam objave senzacionalističkog tipa uz naslove nabijene emocijama. Upravo je zbog tih razloga došlo do globalnog problema – širenja lažnih vijesti. I prije su postojali oblici manipulacije, ali imali su ograničen doseg. U današnje vrijeme lažna se vijest vrlo brzo širi i poprima milijunske klikove. Znamo li prepoznati lažnu vijest, uopće?

Kao i većina cura, redovno istražujem o kozmetici na internetu. Čitam recenzije o maskarama, puderima, različitim parfemima. Kako imam kovrčavu kosu, redovno istražujem šampone i sredstva za održavanje kovrča. Nemali mi se broj puta dogodilo da sam naišla na predobru stranicu – točno opisan proizvod, njegovi sastojci, prednosti i nedostaci. Na kraju članka stoji opsežno mišljenje djevojke koja je isprobala brojne druge i ta joj je krema za kovrče najbolja. Razmišljam si kako je to super i da bih baš mogla dati priliku toj kremi jer sam jako nezadovoljna sa svojom kosom trenutno – sliči onoj na before slici. Za svaki slučaj pogledam komentare – tamo je, također, krema preporučena od brojnih cura diljem svijeta. Mislim si ok, može, odvojit ću 100 kn i počastiti se nečim kvalitetnim ovaj put jer moja kosa to zaslužuje. Ne moram vam ni reći kako je krema bila užasna i da sam vidjela kako mi 100 kuna gori ispred očiju. Još sam jedna u nizu koja je povjerovala u lažnu preporuku.

Lažna vijest ne bi bila učinkovita ako čitatelji mogu lako uočiti da se ne radi o istinitoj priči. No, s druge strane, čitatelji vrlo slabo prosuđuju lažne informacije. Pokazalo se kako su ljudi sposobnosti uočiti oko 66% lažnih vijesti, što je nešto više od 50-50% šanse slučajnog pogađanja. Također, povjerovat ćemo u lažne vijesti zbog nekoliko razloga. Prvo, ako je članak kvalitetno i opsežno napisan, uz vjerodostojne reference, malo je onih koji će preispitati napisano. Drugo, moguće je da povjerujemo u lažne vijesti jer se šire različitim kanalima – nekoliko objava različitih profila i portala upućuje na istinitu priču. Uz sve to, ljudi češće označuju lažne objave s like-om, dijele ih i komentiraju te da su takve objave duže zanimljive, nego istinite. Ako možemo uopće, kako prepoznati lažne objave?

Lažne se vijesti razlikuju od istinitih po načinu pisanja. One su često duže, sadržavaju brojna preuveličavanja kao i više iznošenja mišljenja u odnosu na stvarne preglede nekih tema. Pokazalo se da su ljudi skloniji imenovati neku objavu lažnom ukoliko je kratka i nema puno navoda literature. To nam samo govori da smo skloniji suditi o istinitosti sadržaja po njegovom izgledu. Šokantno, zar ne?

Ono što nas čini podložnima lažnim vijestima je osjećaj da upravo mi imamo točno mišljenje ili istinite informacije, dok drugi koji se ne slažu ne znaju toliko kao mi. Također, imamo sklonost slaganja s objavama koje potvrđuju naša vjerovanja. Zbog toga, objave koje potvrđuju naše mišljenje doživljavamo točnima iako one to možda nisu. Na primjer, ako sam ja nezadovoljna s mojim kremama za kosu, složit ću se s onim objavama koje ističu negativne strane svih koje sam koristila. I tako ustvari ne procjenjujem istinitost, nego se intuitivno slažem s objavom. Ta je krema možda dobra, ali ne odgovara mojem tipu kože. O tome nisam razmišljala prije nego sam ju kupila, naravno.

Kako bismo se znali suočiti s njima, važno je razumjeti kako one funkcioniraju, točnije kako funkcionira naše pamćenje i iskrivljenja u pamćenju. Navedeno je kako se lažne vijesti šire s velikog broja računa velikom brzinom. Kada iz više izvora pročitamo istu vijest u relativno kratkom roku, dolazi do usvajanja te vijesti kao istine. Jer naš mozak upija informacije i kada opet vidimo tu objavu javi se „Aha, pa to mi je poznato“. Ako je poznato, onda je i istinito, zar ne? Znamo da smo informaciju negdje pročitali ili čuli, no ne znamo točno odakle. Ponavljano izlaganje lažnoj vijesti pojačava doživljaj da je informacija istinita. Također, iako usvajamo informacije koje su u skladu s našim mišljenjem, usvajamo i oprečne informacije. To radimo jer želimo obraniti svoj stav.

Vjerojatno i pomislite kako osoba mora biti stvarno glupa da se upeca na takve informacije. No, pecanje se ne radi na pametnim ili manje pametnim osobama – već na greškama našeg mozga. Netočne su informacije vješto sastavljene kako bi prošle ispod radara našeg analitičkog promišljanja. Čak su i najinteligentnije osobe podložne utjecaju lažnih informacija – nitko nije imun. Postoje i podaci da su pametnije osobe podložnije utjecaju lažnih informacija jer mogu opravdati svoje (lažne) ideje.

Neki su ljudi više, neki manje – ali svi smo podložni tom utjecaju. Stoga, potrebno je osvijestiti kako ne možemo izbjeći lažne vijesti, no možemo razvijati svoje kritičko razmišljanje. Dosta nas pročita neku objavu i nekritički ju pohrani u svom pamćenju. Dođemo na kavu, prepričamo ju. Druga osoba ju, također, prepriča. I tako, ustvari, sudjelujemo u lancu prenošenja lažnih informacija. Umjesto da samo upijamo sve što čujemo, trebamo preispitivati ono što pročitamo. To je iznimno potrebno u vremenu kada se većina ljudi oslanja na društvene medije kao glavne izvore vijesti.

Naravno da je nemoguće analizirati svaku informaciju koju zaprimimo – došlo do bi do preopterećenja. No, definitivno trebamo osvijestiti problem lažnih objava, naučiti kako one djeluju i koja su naša ograničenja. Ne bi bilo loše da se takve teme obrađuju tijekom školovanja kako bismo izgradili djecu i mlade koji neće nasjesti na financijske prevare ili zablude o zdravlju. Jer, dobro nam je poznata izjava „Tri puta izrečena laž postaje istina.“