Mnogi roditelji si obećaju da će dijete od ekrana čuvati što je duže moguće. U stvarnosti to rijetko potraje – tablet zna spasiti treći sat vožnje autom, telefon omogući videopoziv s bakom i djedom, a roditeljima ponekad donese desetak minuta mira. Pitanje zato nije jesu li ekrani dobri ili loši, nego kako djetetu već od najranije dobi pomoći da s njima razvije zdrav odnos.
Navike se hvataju rano
Dijete u predškolskoj dobi uči kako se ponaša za stolom i kako pere zube – pa tako uči i odnos prema ekranima. Malo je danas predškolaca koji barem povremeno ne gledaju crtiće na televizoru ili tabletu, a s pametnim telefonom mnogi se upoznaju i prije nego krenu u vrtić, obično u autu, u čekaonici ili dok se cijela obitelj druži za stolom.
Upravo zato je pravila lakše postaviti odmah nego ih uvoditi naknadno. Ako dijete od prvog obroka zna da se tablet za stolom ne koristi, takvo pravilo prihvatit će mirnije nego dijete kojem se uređaj oduzima tek kad je već postao dio svakog ručka. Povremena iznimka pritom ništa ne kvari – dovoljno je da dijete zna razlikovati što je uobičajeno, a što posebno.
Kako to reći malom djetetu
„Previše ekrana je loše“ djetetu od četiri ili pet godina zapravo ne znači ništa. Puno više pomaže konkretna rečenica – recimo, da se poslije dvije epizode crtić gasi ili da se za stolom telefoni ne diraju. Djeca se bolje snalaze kad znaju točno što se od njih očekuje, umjesto da svaki put iznova pregovaraju.
Najlakše je ekrane uklopiti u dan koji dijete već poznaje. Postoji vrijeme za spavanje, za igru, za pranje zubi – zašto ne bi postojalo i vrijeme za ekrane? Unutar njega je dobro ostaviti djetetu mali izbor: odrasli odrede koliko dugo traje, a dijete samo bira hoće li gledati ovu ili onu epizodu, ili čime će se baviti kad se ekran ugasi. Taj mali osjećaj kontrole djetetu često je dovoljan da pravilo prihvati bez drame.
Vrijedi to i za način na koji je pravilo formulirano. Umjesto „u restoranu nema tableta“, djetetu je lakše čuti da se tablet koristi u autu, a u restoranu se razgovara i igra – ista granica, samo rečena tako da zvuči kao dogovor, a ne kao kazna.
Rutina radi više nego zabrane
Predvidljiva rutina dugoročno djeluje bolje od hrpe zabrana. Najjednostavnije je krenuti s par mjesta i trenutaka bez ekrana – za vrijeme obroka, prije spavanja, u dječjoj sobi.
Američka pedijatrijska akademija upozorava da broj minuta pred ekranom uopće nije jedini bitan podatak. Jednako je važno što dijete gleda, u kojim okolnostima, razgovara li netko s njim o tome i ostaje li dovoljno vremena za san, kretanje i igru. Zaštita djece u digitalnom svijetu, kažu, nije posao samo roditelja – potreban je i zdravstvenih stručnjaka, škole, same tehnološke industrije i zakonodavaca.
Prijelaz s ekrana na nešto drugo obično je najteži trenutak dana. Mala djeca još nemaju razvijenu samokontrolu, pa naglo gašenje omiljenog crtića lako završi suzama. Pomaže ako se to najavi unaprijed i dijete zna što slijedi: „za pet minuta gasimo crtić, a onda biraš hoćemo li prvo oprati zube ili obući pidžamu“.
Nikad nije prekasno
Ako su ekrani već postali sveprisutni, to ne znači da je kasno nešto promijeniti. Dovoljno je krenuti s dva ili tri pravila koja obitelj stvarno može održati – recimo bez uređaja za stolom, jedna epizoda prije večere, ekran isključen sat vremena prije spavanja.
U prvim danima treba računati na gunđanje i pregovaranje. Novo pravilo ipak nije dobro uvoditi usred ispada, a ekran ne treba oduzimati kao kaznu. Više od svega pomažu dosljednost i primjer koji daju odrasli – djeca uglavnom rade ono što vide, a ne ono što im se govori.
Ideja nije izbaciti tehnologiju iz djetetova života, nego mu pokazati kada je, kako i zašto koristiti. Razgovor koji krene u predškolskoj dobi kasnije olakšava puno toga.
Imate dodatnih pitanja o ovoj temi? Stručnjaci Centar za sigurniji internet stoje vam na raspolaganju za sva pitanja i nedoumice na besplatnoj i anonimnoj liniji Centra dostupnoj na broju 0800 606 606, svakim radnim danom od 08:00 do 16:00 sati.
Powered by A1 Hrvatska
